Lea, „lavica“, ona koja je ponosna, borbena, neustrašiva! To ime nose prave kraljice, one koje imaju veliko ili „lavlje“ srce! Takva je i naša Lea, od samog svog rođenja!
Lea Stevandić je dvadesetčetvorogodišnja Prijedorčanka , koja je rođena s jednim od najčešćih genetskih poremećaja, Down-ovim sindromom. I dok su se njeni roditelji pripremali za duže noći, kraće dane i sve ono što donosi roditeljstvo, nisu ni slutili da će biti upravo oni roditelji, koji će morati sebe u roditeljstvu dati, nekoliko puta više od ostalih. Leinim roditeljima nije bio problem, pogotovo u tim godinama, kada je bilo jako teško odgajati drugačiju djecu u njihovom okruženju, dati sve od sebe, kako bi Leino odrastanje bilo što kvalitetnije i bolje. Prema riječima Leine majke Lele, svo to odrastanje, taj život, to je neko posebno nebo i to sunce posebno grije. Lea zna pisati i čitati latinicu, sabirati i oduzimati do dvadeset, koristiti samostalno telefon ali i druge vještine. Završila je obavezno školovanje u JU Centar “Sunce”, a njen prozor u svijet, jeste boravak u prijedorskom Udruženju roditelja djece s poteškoćama u razvoju “Neven”.
“Mi kao roditelji, morali smo iznova mnogo toga naučiti i sve to naučeno primjenjivati . Mi smo i logopedi i učitelji, apsolutno sve, kako bismo od naše djece postigli najbolje rezultate“.
Lea učestvuje često na brojnim priredbama i manifestacijama, odličan je plivač, uspješna je u mnogim sportskim aktivnostima, bila je učenik generacije, a najviše voli kada je sa svojim drugarima u Udruženju „Neven“. Tada su kao tim. Uz druženje , Lea i njeni drugari svakodnevno su učesnici raznih radionica, gdje stvaraju prava umjetnička djela, ne neka obična, već ona posebna, satkana najlepšim i najčistijim ljudskim-dječijim emocijama. Lea i sama kaže, jedva čeka da dođe u Neven da vidi svoje drugare.
„Mnogo volim svoje drugare u Nevenu. Volim kada se družimo , igramo, pravimo svašta nešto“.
To iskusvo, navelo je Lelu, Leinu majku da se prijave i na „Fimo radionice“ prijedorske Zaštitne radionice, na kojoj se usvajaju vještine izrade nakita od fimo mase. Ovakve radionice su idealna prilika da Lea usvaja nove vještine i da izađe iz dosadašnjeg kolektivnog stvaranja s drugarima.
„Mi idemo uvijek u paketu, pa tako je i što se tiče ovih radionica. Lijepo nam je, i Lea i ja učimo ove nove vještine izrade nakita i za sad nam ide jako dobro“.
Lea se uvijek i iznova raduje novoj radionici i jedva čeka da prisustvuje istoj. Mnogo toga je već napravljeno a Leinim kreativnim rukama tek će se stvarati. Sve Leine i Leline rukotvorine, mogu se pronaći u kutku prijedorske „Zaštitne radionice“.
„Sviđa mi se na radionicama, družimo se, pravimo minđuše, srculence, ogrlice. Pozivam i moje drugare da nam se pridruže“.
Prošlo je dvadesetčetiri godine od Leinog rođenja i razlike na bolje ima u inkluziji djece s Down-ovim sindromom, u odnosu na taj period. Prema Lelinim riječima, roditelji moraju shvatiti da su oni pokretači svega i da su najbitnija karika za borbu ali i za što kvaliteniji život njihove djece. Svakako, podrška sistema ne smije izostati. Hrabri roditelji Lee, i pored velikog odricanja, usudili su se na još jedno dijete. Lea ima i mlađeg brata Kostu, koji je već uzrasta da pomaže i čuva svoju stariju sestru.
Lela i Lea, odavno su primjer pomijeranja granica u borbi za što bolji status i život djece s Down-ovim sindromom. I tek će biti, kaže Lela! Umora nema, i zajedničkim snagama, samo im je nebo granica!