S ponosom vam predstavljamo intervju naše korisnice Nine Banović, koji je objavljen u časopisu „Inicijativa“. Bosanskohercegovački časopis „Inicijativa“, bavi se problemima i životom osoba sa invaliditetom. Za nekoliko dana, 125. broj ovog  časopisa , biće dostupan i u štampanoj verziji. 

Moje ime je Nina Banović. Rođena sam 08.08.1994. u Prijedoru. Završila sam Osnovnu školu "Petar Kočić” u Prijedoru. Nažalost, moje dalje školovanje spriječio je invaliditet, koji me je zadesio kada sam bila devetogodišnjakinja. Zahvaljujući mojoj ličnosti, ja to tada nisam shvatila kao životnu prepreku, već sam sasvim normalno nastavila živjeti punim plućima. Naravno, najveća podrška mi je moja porodica, najviše moja majka. Nekoliko godina uspješno se bavim izradom unikatnih rukotvorina, gdje najviše vremena posvećujem, kao i većina žena, izradi nakita. Živim u porodičnoj kući sa svojim roditeljima, mlađom sestrom i bakom.

INICIJATIVA: Vaša priča je zapravo primjer koliko osoba s invaliditetom, koja se uključi u rad i aktivnosti udruženja, podiže kvalitet vlastitog života, postaje aktivna, nalazi mjesto gdje može podijeliti svoje iskustvo i pri tome naučiti nešto novo. S druge strane, konstantno smo okruženi pričom o ekonomskoj krizi koja nikako ne prestaje. Nezaposlenih je sve više. Ipak, vi se snalazite. Recite nam nešto o tome?

Tačno je da sam mnogo aktivna u društvenom životu, i mnogo posvećena podizanju svijesti društvene zajednice o problemima osoba sa invaliditetom, ali ne samo o tim problemima, već svojim mladim kolegama bez invaliditeta na ovaj način želim biti, možda to nekome čudno zvuči, primjer da se u životu moraju boriti i izboriti sa svim mogućim poteškoćama i preprekama, pa bio to i invaliditet. Mi Prijedorčani imamo mnogo sreće sto u našem gradu postoji udruženje, tačnije Fondacija “Zajednički put”, čiji sam i ja korisnik. Upravo zahvaljujući toj Fondaciji, mladi Prijedora, pogotovo mladi sa invaliditetom, imaju mogućnost napredovanja. Prošla sam kroz mnoge obuke i edukacije, a članica sam i Zaštitne radionice ove Fondacije, gdje izlažem svoje radove. Ponosna sam na činjenicu sto sam prošla i projekat Obuke za izradu websajtova. I dalje se trudim da nadogradim svoje iskustvo i znanje, te učim dva strana jezika u Školi stranih jezika ove Fondacije, engleski i francuski, i to bez ikakve novčane nadoknade. Činjenica je da smo svakodnevno okruženi pričom o nezaposlenosti i toj famoznoj ekonomskoj krizi, ali s druge strane, za mene je poraz kada mladi okrivljuju sve u okruženju za svoje probleme, a ne čine pri tome ništa da se bore za svoje mjesto u društvu i svoje životne ciljeve. Ja sam možda među rijetkima mišljenja da onaj ko želi napredovati i raditi to može, jer je prilika mnogo, samo ih treba iskoristiti. Možda je to grubo, ali ako ja to kao korisnica kolica mogu, zašto i drugi to ne bi mogli?

INICIJATIVA: Kada se javila ljubav prema toj vrsti posla?

Uvijek sam bila fascinirana ručnim radom, te mi se javila želja da i ja počnem nešto slično, a zahvaljujući tome, i sama mogu sebi zaraditi novac.

INICIJATIVA: Koji su najčešći stvarni problemi s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i zbog kojih su izolovani iz društva?

Ja bih na pitanje o problemima osoba sa invaliditetom, i uopšte njihovim angažmanom u društvu, odgovorila od početka. Naime, da bih ja došla do potencijalnog radnog mjesta, moram imati dobro riješenu vanjsku i unutrašnju pristupačnost. Malo je riješenih prilaza za osobe sa invaliditetom u Prijedoru, a većina nas, osoba sa invaliditetom, ljeti možemo i željeli bismo izaći i kretati se po gradu, dok smo zimi većinom osuđeni na 20 GODINA SA VAMA kućnu izolaciju. Dakle, mislim da Prijedor kao grad mora mnogo više raditi na infrastrukturi i rješavanju pristupačnosti za tu populaciju. Zato ja, kao mlada osoba sa invaliditetom koja se svakodnevno bori za bolje sutra, apelujem na lokalnu zajednicu da posveti veću pažnju nama kao, nadam se, budućim ravnopravnim članovima lokalne zajednice. Ja kao Prijedorčanka, moram valjda imati ista prava kao i ostali građani našeg grada.

INICIJATIVA: Društvo žene naziva slabijim spolom, a kad taj slabiji spol ima invaliditet, onda su tu i predrasude. Iz vaše prakse, na kojim poljima diskriminacija prema ženama s invaliditetom posebno dolazi do izražaja?

Zahvaljujući mojim prijateljima, a zaista ih imam mnogo, i zahvaljujući i mojoj porodici, ja sam vjerovatno i manje izložena diskriminaciji, jer se protiv iste i sama borim, ali da postoji diskriminacija prema osobama sa invaliditetom, postoji. Da su žene slabiji spol, s tim se nikako ne slažem. Možda nismo fizički jače, ali psihički itekako jesmo. Mi žene stvaramo INICIJATIVE!

Pripremila: F.H.

PDF izdanje časopisa Inicijativa, možete preuzeti ovdje.